Koliko puta smo rekli da nam je neko zanimljiv, privlačan, ‘napet’ jer je drugačiji od nas? Npr. žena u vezi je brza, voli pokret, dinamična je, a on je sav miran, staložen, ima ‘stabilnu vibru.’ I filmska industrija potiče ovaj koncept: Lunjo i Maza, Ljepotica i Zvijer ili Bitanga i princeza. Mnogo je primjera.
Više je razloga zašto se zaljubimo u nekoga ko funkcionira drugačije od nas. Nekada jer mislimo da nam baš to treba (treba mi neko ko je brižan, ko me zove, provjerava kako sam…), nekada jer vjerujemo da spajanjem dviju polovica tvorimo jedinstvo i da tu cjelinu moraju činiti potpune različitosti da bi u toj cjelini bilo sadržano baš sve. Ponekad se zaljubimo u suprotnosti jer se nadamo da će nekako ta osobina od partnera koja nam se sviđa, a koju nemamo, ‘preći’ na nas. A nije rijetkost da nas privuče različitost nakon čega krećemo u misiju mijenjanja partnera da bude prema našem kroju.
Šta se dešava nakon nekog vremena? Ovaj mirni i staloženi postaje pasivni smarač. On je kriv što je u vezi dosadno i što je ugasio iskru života u nama. Djevojka koja zove, pita i brine postane kontrolirajuća daviteljica od koje nemamo živa mira. Finalno, ono na šta smo se ‘upecali,’ na kraju bude izvor frustracije i često razlog prekida.
U različitosti se zaljubljujemo, ali sličnosti zavolimo. Stabilne i dugotrajne veze čine osobe koje dijele slične stavove o ključnim životnim pitanjima, koji se svjetonazorski i vrijednosno podudaraju. Sa sličnim partnerom dolazi i do samopotvrđivanja, odnosno potvrđujemo vlastite stavove i mišljenja što pojačava osjećaj privlačnosti i povezanosti.
Naravno da u dugim vezama ostaju i ljudi koji su različiti, ali vjerovatno uz više nezadovoljstva. Različitosti traže previše kompromisa koji iscrpe, a čini mi se u kompromisu niko nije zadovoljan budući da obje strane odustanu od onoga što prvobitno žele.
Dobar odabir partnera ide iz savjesnosti ko smo mi i šta nam treba, kao i iz odluke kakav život želimo za sebe.
