Nema veće stigmatizacije od one prema osobama sa psihijatrijskim problemima. I infektivnim bolestima, doduše. Iako se mogu desiti apsolutno svima od nas, prema osobama koje imaju poteškoće sa mentalnim zdravljem, a posebno ako su i službeno dobili dijagnozu, ponašamo se kao da je to njihov izbor i kao da su oni krivi za to.
Na taj način osim što ih stigmatiziramo mi, osobe sa psihičkim poteškoćama se autostigmatiziraju, odnosno dodatno same sebe okrivljavaju, povlače se, stide se, i posljedično izbjegavaju zdravstveni sistem i traženje pomoći. To je veliki problem.
Uvijek mi je bio čudan taj pristup prema nekoj „konkretnoj“ bolesti i ovoj „nevidljivoj.“ Pokazat ćemo veliko razmijevanje prema osobi koja ne vodi računa o svom zdravlju, prekomjerno puši, pije, hrani se nezdravo i razboli se. I trebamo pokazati razumijevanje i brigu, bez daljnjeg. Ali, ako neka osoba doživi visoko traumatsko iskustvo i posljedično razvije posttraumatski stresni poremećaj, ili mlada osoba u srednjoj školi na početku života razvije shizofreniju mi okrećemo glavu. Šapućemo, bježimo, plašimo se… U biti, ponašamo se kao da su te osobe same krive za to.
S druge strane, ko osobe koja mota škiju 40 godina i razboli se imamo milosti, pomažemo, okupljamo se, nudimo psihičku, financijsku, logističku pomoć (što i treba)… A od depresije pobjegnemo, osuđujemo, upiremo prstom. Plašimo se.
Iako teške bolesti nose visoku stopu smrtnosti i zato smo osjetljivi na njih, i psihički poremećaji značajno narušavaju kvalitetu života, uzimaju dostojanstvo, ličnost, planove… Surovo je kada ostarjela osoba oboli od demencije i ne zna ko je. Niti prepozna svoje dijete, svog supruga, svoje rodno mjesto… Zar to nije strašno? I svi možemo postati depresivni i psihotični i traumatizirani i anksiozni. Nema garancije. Danas pružamo pomoć, a sutra možemo biti sa druge strane. I trebamo toga uvijek biti svjesni.
Ukoliko član naše porodice ima postavljenu psihijatrijsku dijagnozu nema mjesta stidu. Za brigu i tugu ima, ali ne za stid. Ne znam nijednu porodicu, počevši od svoje, gdje bar jedan član porodice nije imao problema sa mentalnim zdravljem.
A ako se otvorite i podijelite to sa drugima, vidjet ćete koliko će vam bliskih osoba reći da se oni ili neko njihov bori sa istim ili sličnim problemima. Što manje stigmatiziramo, diskriminiramo, osuđujemo, donosimo instant zaključke, time više ohrabrujemo pojedince da potraže pomoć kada im treba. A pomažemo i sebi da potražimo pomoć ako nam bude potrebna.
Problem sa mentalnim zdravljem nije izbor, i nije ničija krivica.
