Kada sam krenula na studij psihologije, posebice na specijalizaciji iz kliničke psihologije, za mene je dijagnoza bila glavna. Smatrala sam da sam ja tu da bih svojim što boljim znanjem psihopatologije i psihodijagnostike, primjenom različitih psiholoških testova i drugih dijagnostičkih tehnika pomogla da liječnik-psihijatar finalno sa što većom sigurnošću postavi dijagnozu. I to ima smisla, i to se traži od kliničkog psihologa. Gledajući iz aspekta biološkog načina liječenja (lijekovi) mentalnih poremećaja, dijagnoza jeste bitna (ne uvijek) da bi se odredila adekvatna terapija.
Ipak, u jednom trenutku sve to počne da ima manje smisla za mene jer iz aspekta psihoterapijskog rada sa klijentima, dijagnoza nije ono što me primarno zanima. Evo i zašto. Da bi se postavila dijagnoza, osoba treba da zadovolji određene kriterije postavljene u dijagnostičko-statističkim manualima za mentalne poremećaje. I onda npr. za neki poremećaj postoji 8 kriterija (načina na koji osoba razmišlja, na koji doživljava stvari ili se ponaša), gdje je dovoljno da ih zadovolji 5-6 (od 8) da bi se ta dijagnoza postavila. Hm… Da li se kompleksnost ljudskog bića, suptilnosti ljudske duše i uma mogu svrstati u 5 kriterija? Ne znam, nekako mi to nategnuto.
I onda što sam se dalje educirala, primjetim dosta preklapanja u različitim dijagnozama i toliko sličnosti među njima da je skoro nemoguće, a ponekad i bespotrebno čini mi se te razlike i tražiti. Zašto? Pa npr. naučim u školi da se socijalna fobija i izbjegavajući poremećaj ličnosti razlikuju (jer je klinička slika toliko slična) po dužini trajanja. Fobija traje kraće, a ako simptomi traju kroz čitav život onda je poremećaj ličnosti. Haj dobro. Ali mi se onda nameće pitanje, a šta ako je u biti socijalna fobija, ali nije tretirana ni lijekovima ni psihoterapijom pa je dugotrajna? Je li onda „preraste“ u poremećaj ličnosti, a da je tretirana ostala bi „samo“ fobija koja bi onda od tretmana nestala? A ako ne nestane, je li ipak fobija, ali terapeut/psiholog nije iskusan ili educiran pa nikako da se riješi ta fobija pa mislimo da je poremećaj ličnosti? Kad se sagleda ovako, i ovo djeluje nategnuto. Ne znam ni koja je korist od te informacije, bar u ovom primjeru.
Da budem jasna, ne negiram dijagnoze i ne smatram ih nepotrebnim. Jako je bitno znati razaznati, posebice kod težih mentalih oboljenja, šta je tačno naše pacijentu/klijentu da bi mu se pružila adekvatna skrb. Važno je znati prepoznati kod klinca od 18 godina koji tek kreće u život da li je u pitanju prepsihotično stanje jer je od velike važnosti za daljni tok pokušati prevenirati prvu psihotičnu dekompenzaciju.
I jednostavno dijagnoza je u zdravstvenim ustanovama obavezna jer ona za sobom povlači zdravstveno osiguranje i novac za liječenje koje kod većine ljudi (koji su zdravstveno osigurani) pokrivaju fondovi/zavodi zdravstvenog osiguranja. Zato će svako ko ode u bolnicu/kliniku/dom zdravlja dobiti dijagnozu, bilo kakvu, jer je to način na koji funkcionira zdravstveni sistem, a ne zato jer svako ko ode psihijatru je lud, bolestan, mentol i ne znam šta sve ne.
Ali iz perspektive nekoga ko radi svakodnevno sa ljudima na jedan vrlo intiman, povezujući način, mislim da dijagnoza nije i sigurna prognoza za osobu koja ju je „dobila,“ a nekako se tako postavimo, kao da otpišemo osobu. Budući da su sve naše rane i poteškoće najčešće nastale u kontaktu sa drugima, silno vjerujem da se mnoge stvari mogu u iskrenom, bliskom kontaktu i riješiti. Zato mi dijagnoza često djeluje hladno i beskorisno.
Dok sam pisala ovaj post, otvorila mi se još jedna tema o dijagnozama, pa o tome u idućoj objavi.
