Da bi se odgovorilo šta je ljubav, možda krenuti od toga šta nije ljubav, a šta se često iz silne želje zamijeni za istu.
Ljubav nije neodgovaranje na poruke čitav dan ili 5 propuštenih poziva (a nisi završio iznenada u bolnici i ne možeš se javiti). Nije ljubav povremeni kasni poziv i upit: „Jesi budna? Haj da naletim.“ I onda i ne prenoći. To je nešto sasvim drugo.
Nije ljubav kada je neko pet dana posvećen odnosu, planira, obećava, a onda se iznenada „ohladi“ i distancira. I to je nešto drugo.
Nije ljubav hoću-neću, malo se dam pa se malo povučem. Mrvice pažnje na koje pristanemo nisu ljubav. Kao i dvosmislene poruke, nejasnoća odnosa (šta smo mi jedno drugome i da li su nam ciljevi u ovom odnosu isti).
Nije ljubav ni ako čekate da vas se probere ispred druge osobe i da dođe vaš red. Niti je ljubav tvoj/a sam, ali sam i od svakog drugog koji naleti.
Mislim da ako koristimo previše objašnjenja ponašanja partnera „to je zato što je on… vjerovatno je to jer ona misli da…, ako stavljamo puno tački, zareza, tački-zareza u objašnjavanja ponašanja našeg partera prema nama, tu nešto ne štima, i vrlo moguće neko (ili oboje) igra neku vrstu igre u odnosu.
Često se zavaramo da baš „sudbinske i prave“ ljubavi moraju biti iscrpljujuće, teške, bolne, da nose sa sobom osjećaj „zaglavljenosti“ i da su baš zato sudbinske i fatalne. Zavaramo se idejom da prave ljubavi traže puno odricanja, čekanja, patnje i da je to sve dokaz da je baš ta osoba THE ONE.
Ovdje krivnju, po meni, snose jednim dijelom i hollywoodski filmovi i sapunice, koje su nam utkale duboko u nesvjesno da je patnja sastavni dio ljubavi, ali da na kraju „sve bude kako treba.“ Kao, ona ne vidi, ne čuje i živi u faveli sa sedmero braće na 45 kvadrata, a on jede kavijar za doručak i ima privatni hipodrom. Svi su protiv njih, i mama i deda i strina sa drugog kraja svijeta i posvojeni polubrat, ali na kraju, nakon godina patnje, ljubav uspije i on od nje načini „pravu ženu.“ Ili ona od njega pravog muškarca, spol je ovdje zaista nebitan.
Emotivna nedostupnost partnera izaziva u nekim ljudima ogromnu žudnju, nezdravu žudnju, koja opet služi kao neka potvrda da smo našli osobu sa kojom moramo biti, ali eto nešto nam ne ide i kada bismo samo dobili još jednu mogućnost, priliku, kada bi uspjeli „spasiti“ partnera sve bi krenulo na bolje i bili bismo u sretnoj vezi. To je odbijanje koje nas privlači, ali ne jer je to zdrava ljubav prema drugome, nego nezdrava ljubav prema sebi.
Ne trebamo i ne bismo smjeli žrtvovati svoje želje i potrebe u odnosu da bi nas druga strana prihvatila i zavoljela jer se to neće desiti. Ako nekome dajemo ljubav i pažnju, a taj neko na to ne reaguje- da li će, ako mu/joj damo još više ljubavi i pažnje, zaista početi cijeniti to što nije cijenila do sada? Teško. Ne možemo bombardiranjem ogromnom količinom onoga što neko ne cijeni i ne želi natjerati nekoga da se predomisli. Ne možemo prisiliti nekoga da nas želi, da mu se svidimo i da nas zavoli. Nekada, i vrlo često, nije do nas. Nekada se jednostavno nismo poklopili. To ne znači da mi nismo dobri, vrijedni ljubavi i da ne zaslužujemo biti sretni u vezi.
Zrela ljubav daje lakoću, jasnoću i ne vodi se principom „što me više boli, to me više voli.“
Zrela ljubav prema drugome uvijek počinje od zrele, iskrene ljubavi prema sebi.
