Nedavno šetam Sarajevom i prolazim pored Centra za kulturu u Jelićevoj. Iako je godina loša i za kina i za pozorište, uvijek bacim pogled da vidim šta se nudi. I vidim neki stand-up. I vidim na plakatu neka starija žena, bar 60+. Ne pada mi na pamet da je ona ta stand-up komičarka nego da je to neka dobra marketinška najava. Ali griješim.
Momentalno se oduševim, kupim dvije karte bez konsultacija sa drugom stranom. Pomislim kako je moram podržati. Razmišljam o tome na putu kući, hoće li biti dvorana prazna, korona je, ako bude prazna hoće li joj biti neugodno, pa ovo je Sarajevo, „teška“ smo publika za nasmijati jer mislimo da znamo šta je pravi humor. Jer jbg-a, ipak su Nadrealisti djeca sarajevskih ulica.
Izlazi žena na binu, puna života, pršti mladost iz nje kao da joj je 25, a ne 65.
Plješćem, smijem se, sretna sam, dvorana je skoro puna pa mi je lakše, manje brinem.
I razmišljam kako u godinama u kojima je ova žena većina ljudi nekako odustane. Kao da misle da su dali sve životu, a i život njima. Da se nema šta više očekivati, tražiti, mijenjati. Kao, tačka A- rođenje, pa onda neka zbivanja između i tačka B- smrt.
Nikada nije kasno za ništa što će te učiniti sretnijom osobom, što će te unaprijediti, razviti, nije kasno da ispuniš neostvarene želje, ciljeve, završiš nedovršene poslove.
Udaj se sa 50. Razvedi se sa 50. Rodi dijete sa 42 godine. Nije kasno.
Upiši taj fakultet iako misliš da si star i da je tamo sve mladi svijet i ti se nećeš uklopiti. Nije kasno.
Istetoviraj se ako ti je to dugogodišnja želja, ali ti je sada 40 godina i misliš da je to za klince, a još si i advokat pa je neozbiljno da imaš istetoviranu glavu tigra na listu. Ne govori tvoj list ni tigar o tebi, nego tvoje zalaganje, trud, znanje i iskustvo.
Otiđi na kurs španskog jezika koji si zavoljela 90-ih dok si gledala meksičke sapunice iako komšinica sa šestog sprata misli da ti to ne treba jer kao da ćeš ti sa Alipašinog polja ikada dobaciti do Kube da pričaš taj španski.
Kupi crvene cipele. Pusti dugu kosu iako ti svijet govori da žena što je starija mora imati sve kraću kosu.
Ako ti je želja da imaš nove zube, napravi ih i sa 60 godina. Tvoji su, tvoje su pare. I bljesni mačko sa tim novim zubima po mahali k’o da sutra ne postoji.
Otiđi na aerobik iako misliš da si stara i ti i ta trenerka u kojoj hoćeš da odeš. Nije kasno.
Jednom sam pročitala, ne znam da li u knjizi ili kolumni, između 28 psovki tipičnih za Vedranu Rudan, da je sa 60 godina laserski skidala staračke pjege sa ruku. I njen komentar na to je da će možda živjeti 80 godina i zašto bi gledala te pjege još 20 godina. Da, zašto?
Otiđi na taj odmor koji dugo odgađaš jer misliš da si stara, a i muž ti, i nećete na plažu „takvi.“
Položi taj vozački koji si odgađao dugo jer nije bilo pravog trenutka, a sad ti neugodno jer ti je 45 godina i nema smisla da je sijeda glava u vozilu auto škole. Boli te briga. Nije kasno.
Zato me oduševila ova žena, stand-up komičarka sa 65+. Ne samo da se nije povukla, rekla eto to je sve od mene, penzija, djeca, unuci, nego stane na binu. Izloži se potencijalnoj kritici, možda i podsmijehu, slabom pljesku publike. Nikada nije kasno.
Dok hrabrim vas, hrabrim i sebe. Vrijeme je moja tema. Brzo pričam, brzo pišem, brzo mislim, brzo hodam, brzo jedem. Uvijek utrka sa vremenom. Jesam li trebala ovo ranije, trebala sam prije tri godine, jesam li zakasnila…?
Ali, dok se ne pomirimo sa „neprijateljem“, dok ga ne pogledamo u oči i ne prihvatimo, nikada nam neće postati saveznik. A želim da je vrijeme moj saveznik, a ne strah.
I otišla sam da podržim ovu ženu, novopečenu komičarku u „trećoj dobi.“ Otišla sam da podržim sebe, nekad u budućnosti.
I kako Zabranjeno pušenje kaže: „Život je jedan, živi ga Fikreta!
