Svog sadašnjeg muža sam upoznala u Mostaru, odakle oboje jesmo, jedne ljetne večeri u malo širem društvu 2011. godine. Vrlo brzo pokazao je interes za mene, dosta direktno i pretjerano samodopadno. Ukratko, bio je pomalo tipični mostarski šup*k. Donekle zanimljiv, ipak, baš zbog te pretjerane samouvjerenosti, hodajući tu noć sa granice ‘daj ne gnjavi me’ do granice ‘vrijedi li moje pažnje?’ Izaberem ovo prvo i tu se pozdravimo. Par noći iza toga izlazim sa prijateljicom vani, u famozni mostarski disko na gradskom bazenu (‘Daleka’), kad eto li njega opet, ni otkuda, sam sa rečenicom: ‘Baš sam razmišljao o tebi i hoću li te sresti.’ Opet direktan i sav pun sebe. Dobije od mene poluzainteresiranih par rečenica i odlazi.
Ja se nakon tih par dana godišnjeg vraćam u Sarajevo, gdje živim tada već nekih 6 godina, i nikad ga ne srećem niti čujem za njega. On također seli u Sarajevo 2014.godine, i tvrdi da me viđao po dijelovima Sarajeva u koje moja noga nije nikada kročila za svih ovih 18 godina života u njemu. Ali eto, on me viđao, na benzinskim pumpama gdje pijem kafu sa grupom ljudi. Baš to liči na mene, omiljeno mjesto za piti kafu mi je na pumpi. Moš’ mislit.
Datuma 02.05.2019. udavala se moja prekrasna rodica. On je također bio na svadbi jer je mladoženja bio njegov jako dobar dugogodišnji prijatelj. Ja ga ne primjećujem jer sam došla da plešem, skačem i uživam u dobrom vinu. On mene primjećuje, iako na prvu nije shvatio da sam to ja, ta djevojka od prije 8 godina. Pošto je zainteresiran, i ne gubi vrijeme kada su žene u pitanju, šalje odmah svome prijatelju, mladoženji, koji ima 400 svatova na svadbi i ne zna kud udara, sms- ‘Ko je ova crvena preko puta mog stola?’
I tu kreće priča, vrhunac i rasplet iste. Dobija moj broj, i za par dana se javlja sa porukom : ‘Upoznali smo se prije nekoliko godina u pivnici No flash u Mostaru. Zapamtio sam te, ne znam zbog čega, možda imena ili razgovora koji smo vodili, ali zapamtio sam te.’ Tada shvatam ko je, i shvatam da se i ja sjećam detaljno oba kratka susreta prije 8 godina. Ovaj put odlučim da dam šansu, hajde sa vidim šta se tu događa. Nakon dva mjeseca vjeridba, nakon još dva vjenčanje. Neke stvari znaš čitavim bićem da su ispravne i da ti pripadaju i da ti ne trebaju dani i mjeseci za odluku. Najbolje DA u mome životu. Kao psiholog, još bih i imala dosta toga za reći o tako ‘brzopletim’ a važnim odlukama, ali hajde, kako kaže onaj divni grafit: ‘Zašto sve mora da bude logično, neka bude malo i magično.’ A ljubav jeste magična.
Poanta priče jeste da za neke stvari nekada nije pravo vrijeme. Jednostavno nije. Za neke ljude, poslove, bitke, odluke dođe drugi, bolji i pogodniji trenutak. Za nas 2011 nije bila’ ta’ godina jer sam ja bila drugačija, izašla iz teške veze, nesigurna i oprezna. A on je krio svoj manjak samopouzdanja iza pretjerane sigurnosti. A kasnije smo se sreli zreliji, spremniji, i dobili novu priliku.
Ništa na silu. Ništa. A pogotovo ljubav.
