Zajednički nazivnik ovim dvjema knjigama- „Fluidna ljubav“ i „Bijeg od intimnosti,“ jeste strah od bliskosti. Ne fizičke bliskosti, iako je korona, nego emocionalne bliskosti.
U knjizi Zigmunta Baumana- “Fluidna ljubav”, glavni junak knjige su ljudske veze. Knjiga je posvećena rizicima i strepnjama života zajedno i odvojeno u našem fluidnom modernom životu.
Strah od toga da budemo odbačeni, neprihvaćeni onakvi kakvi istinski jesmo, a žudeći za sigurnošću zajedništva i očajnički želeći da stupimo u vezu, a opet zazirući od stanja „povezanosti“, a pogotovo od stanja „stalne“ povezanosti.
Stoga je sve više „neobaveznih“ veza (ali hajmo iskreno, svaka veza je neka vrsta obaveze), prijatelja sa povlasticama, otvorenih brakova, kratkotrajnih sex shema i slično. A sve sa ciljem izbjegavanja istinske povezanosti sa drugim ljudskim bićem.
Iz knjige: „Od seksa se sada očekuje da bude samoodrživ i samodovoljan, „da stoji na sopstvenim nogama“, da se o njemu sudi samo po osnovu zadovoljstva koje može donijeti (iako je, po pravilu, ono daleko manje od očekivanja koje raspaljuju mediji). Nije ni čudo što su enormno porasli njegovi kapaciteti da izrodi frustraciju i da pojača taj isti osjećaj otuđenja koji je trebao da izlječi.“
Knjiga „Bijeg od intimnosti“ na nešto drugačiji način, ali sa istim ciljem obrađuje temu straha od bliskosti kroz tri ovisnosti: ovisnost o seksu, romantici i vezama. Seksualna ovisnost nas udaljava od mogućnosti intimnosti sa sobom i sa drugima, odnosno svaka ovisnost onemogućava intiman odnos sa samim sobom. Ovisnik o romantici zaljubljen je u zamisao romantike, odnosno nije mu stalo do osobe. Ovisnik o romantici je stručnjak za iluziju i živi u iluziji. Vjerovanje da će jednog dana doći princ/princeza za ovisnika o romantici nije mašta, nego istinsko očekivanje. S druge strane, osoba ovisna o vezama je ovisna o vezama kao takvima, bilo da su stvarne ili u mašti i oni ne održavaju vezu nego taoce u njoj, ili su ovisni o vezi sa baš jednom određenom (naravno „sudbinskom“) osobom ma koliko ta veza loša bila. Sve samo da bi se bilo u vezi.
Često ćete čuti od bliskih osoba kako silno žele parterski odnos, vezu, kako se trude, ali im ne ide, da nisu još našli pravog/pravu… I ovo na manifestnoj razini zaista jeste tako. Ali na razini nesvjesnog, ogroman se trud ulaže da bismo zapravo izbjegli ulazak, a i ostanak u ispunjujućim monogamnim vezama.
Stoga biramo neodgovarajuće partnere (oženjene/zauzete, mnogo mlađe od nas, vječite „dječake/djevojčice“- emocionalno nezrele osobe) jer na nesvjesnoj razini znamo da je sa njima teško planirati i ostvariti dugotrajnu vezu jer nisu „materijal za to.” Stoga, pod krinkom da stvarno želimo bliskost, posvećenost, vezu, zajedničku budućnost… mi sebe sabotiramo baš u tome.
Jako dobro štivo. Uživajte.
