Razmišljam o tome na koji način pristupamo ličnom mentalnom zdravlju. Na koje mjesto na ljestvici prioriteta stavljamo osjećaj mira, život bez strahova, stalnih negativnih misli, osjećaj da se istinski poznamo i prihvatamo?
Evo, od 1 do 10, šta biste rekli? Gdje ste? Pitam se kako to da je bol duše tako intenzivna, onesposobljavajuća, ali često nedovoljno jaka da poduzmemo konkretan korak da bi postala podnošljiva ili da bi u potpunosti nestala? I koliko snage treba da bismo je prikrili i pripitomili, barem nakratko? Glavobolju nećemo trpjeti. Odmah vadimo sve moguće lijekove, te nešto protiv bolova, te nešto za želudac radi tih lijekova protiv bolova, te goji bobice, pa malo aloa vere, pa meda i limuna, sve samo da ne osjetimo bol. I to je najprirodnija ljudska tendencija- da izbjegne bol. Pa kako to da se onda davimo u neizgovorenim riječima, galamimo da bi prikrili tugu koja nas razara, smijemo se na sve i dozvoljavamo sve da bi sakrili misao- „Ja ne vrijedim“?
Je li to zbog toga što je bol duše golom oku nevidljiva? Pa i korona je, pa nas evo razvali već 7 mjeseci.
Je li to zbog toga što smatramo da možemo utjecati na „stanje duše i uma“ i jer bismo trebali moći sami sebi pomoći? Pa ne biramo mi da doživimo traumu u ranom djetinjstvu, da izgubimo majku ili oca, da se teško razbolimo i borimo za goli život ili da budemo žrtva nasilja.
Je li to zbog toga što se usluge privatno kod psihologa/psihijatra/psihoterapeuta plaćaju? Ne morate ići privatno, postoje javne ustanove, NGO, fondacije gdje rade educirani ljudi koji će vam se itekako posvetiti… nije važno gdje, samo otiđite.
Nije loše skoknuti do omiljene prodavnice robe i kupiti majicu. Lijepo stoji, ide uz kosu, ističe obline. Nije loša i noć sa društvom, par piva, malo fudbalskih novosti i par pogleda na žene koje prolaze ispred kafića. Lijep je osjećaj biti omamljen pod dejstvom alkohola, ili zadivljen kako nam stoji nova majica. Nemam ništa protiv toga, dapače. Prakticiram povremeno oboje navedeno. Osim ovog fudbala J. Ali to je kratkotrajno rješenje dugoročne trpnje. Gašenje požara sa baštenskim šlaufom. Ljetne sandale na sarajevskoj zimi. Nedovoljno.
Šoping nije terapija, teretana nije terapija, kurs jezika nije terapija, razgovor sa prijateljicom nije terapija, molitva nije terapija, topla kupka nije terapija. Ovo sve je dobro i potičem vas da to radite u svrhu održavanja mentalne higijene, da se njegujete, pazite na sebe i budete nježni prema sebi. Ove navedene stvari su lijepa svakodnevnica koja čini žvot. Ali to ne rješava problem, to ga često pokriva, odguruje, utječe da se samozavaravamo da nešto radimo po pitanju mentalnog blagostanja, ali zapravo izbjegavamo da se suočimo sa problemom. Zato, ako imate potrebu za profesionalnom pomoći i podrškom, nemojte tražiti prečice i kratice, jer one na kraju budu stranputice do još većih problema.
Razmislite šta vam je prioritet.
Uživajte i budite dobro.
