Slika prikazuje faze u procesu tugovanja, koje su univerzalne, odnosno svi ih prolazimo.
Osvrnut ću se na tugovanje kod djece, posebice kada je u pitanju tugovanje zbog procesa razvoda roditelja. Prema Elizabeth Kübler-Ross, tugovanje je proces koji prolazi kroz pet faza: 1. Šok/poricanje, 2. Ljutnja, 3. Pregovaranje, 4. Depresija, i 5. Prihvatanje.
Kod djece bi to izgledalo ovako, ako pričamo o razvodu:
1.Poricanje-djeca vjeruju da će roditelji promijeniti mišljenje i da će se pomiriti
2.Ljutnja- djeca osjećaju potrebu da nekoga krive za svoju tugu (npr.krive jednog od roditelja za rastavu)
3.Pregovaranje- djeca misle da ona mogu „popraviti“ situaciju tako što će biti bolja u školi, na treningu…
4.Depresija-javlja se kada dijete shvati da ne postoji ništa što može učiniti da utječe na odluku roditelja da se rastave
5.Prihvatanje-Dijete počinje da prihvata da se roditelji rastavljaju i izlazi iz faze depresije
Tugovanje je neizbježan proces koji proizlazi iz trajnog ili privremenog poremećaja u rutini, razdvajanja ili promjene odnosa koji može biti izvan kontrole osobe. A razvod je kompletno izvan kontrole djeteta i dijete ga sigurno ne želi, ma koliko god da se roditelj svađaju. I to imajte na umu. To je vaša odluka na koju apsolutno imate pravo i koja je često najbolja i za vas i za dijete, ali je vaša.
Proces tugovanja nije linearan, kao što se i vidi na ovoj slici. Tugujuća osoba ima trenutke padova i uspona. Ponekad se osjeća dobro, a za par trenutaka se ponovno vrate sva sjećanja i uspomene na gubitak koji je doživjela i vraća se dva koraka unatrag. Tugovanje uvijek traje duže nego što bismo željeli i nema unaprijed određenog vremena koliko bi trebalo trajati. Ovo je važno za znati. To je vrlo intiman i individualan proces.
Često u praksi primjetim kako roditelji „guraju“ dijete silovito kroz sve prve četiri faze da bi dijete došlo u petu fazu (Prihvatanje) čim prije. Što zbog toga što sami ne mogu da se nose sa ljutnjom ili tugom svog djeteta jer im je preteška, što zbog osjećaja krivnje „jer su oni to uradili djetetu“ i zbog njih je dijete tužno. Nemojte to raditi. Znajte da ste vi, a ponekad i vaš partner, već u fazi pet kada ste započeli proces rastave. Što znači da ste dobrano imali vremena za prve četiri faze, da ste određen vremenski period (ponekad i par godina) vagali, odlučivali, plakali, ljutili se, negirali, bili depresivni prije nego ste se rastavili. Vi ste dugo „šetali“ po ovoj krivulji prije nego ste saopćili djetetu da se razvodite. Tek od toga trenutka kada se djetetu kaže: „Mama i tata se razvode,“ dijete može da započne sa ovim procesom, odnosno sa prvom fazom. Da kažem još jasnije: dok ste vi u fazi 5 i prihvatili ste razvod, dijete je u fazi 1 i u šoku je. Ogromna je to diskrepanca u fazama i u vremenskom periodu između tih faza koje MORA proći da bi i dijete došlo do faze u kojoj ste vi. Zato, puno strpljenja, puno sigurnosti, nježnosti, razumijevanja, puno ponavljanja i odgovaranja na pitanja da bi djeca mogla što bezbolnije proći ovaj zahtjevni proces. Također, razlike u fazama se često vide i kod roditelja, pa je npr.majka već prihvatila proces razvoda, a otac je u fazi poricanja, što je bitno da uočimo ako radimo sa njihovim djetetom te ovo razjasnimo roditeljima da bolje razumiju sebe, ali i dijete.
I za kraj, nemojte skrivati ako ste tužni i vi zbog razvoda, jer time učimo dijete da ne traba biti tužan u situacijama kada je to apsolutno opravdano i OK, nemojte govoriti da ne pokazuju osjećaje tuge/ljutnje zbog razvoda pred drugima jer ga učite da tuguje u samoći što nije dobro. Pokušajte i da mu ne stvarate dodatan osjećaj krivnje rečenicom: „Ne mogu te gledati tužnu/og…“ jer onda dijete pored tuge ima i krivnju za tugu majke/oca. To je previše za dijete.
Ukoliko vam je potrebna podrška u procesu rastave, ili vašem djetetu, uvijek se možete obratiti stručnjaku za pomoć.
