U vozu sam, putujem iz Mostara za Sarajevo. Romantiziram vozove još od čitanja ruskog štiva na vrhuncu hormonalne adolescentne bure. Nešto je sjetno u tim predjelima kojim prolaze šine, sklonjena mjestašca od glavnog puta i života, skromne kuće, ljudi kao da su iz nekog drugog vremena. Kao da prolazim kroz prošlost.
Bila sam u posjeti roditeljima sa mužem. Zezanje, smijeh, dobra hrana i hercegovačko sunce koje liječi sve, pa čak izvlači reumu iz kostiju. Bar tako narod kaže. Često se u tim susretima spomenem dok sam bila dijete, muža to posebno zanima. Uvijek je pun nade da će čuti neku priču o meni koja će mu, u datom trenutku u budućnosti, dobro doći.
Mama i tata su donijeli nekoliko fotografija na kojima sam dijete. Na jednoj imam oko 6 godina, na ostalima nepunih 13.
I razmišljam kako prolazi život. I povezujem kako mi idu misli- voz prolazi “kroz prošlost”, a tema koja me okupira jeste život, njegova prolaznost i moja prošlost. Nije slučajnost.
Razmišljam šta je htjela za sebe ta curica od 6 godina sa slike? Čega je imala previše? Šta joj je nedostajalo? Koje sumnje su me mučile sa 13 godina? Koji strahovi? Ko me činio sretnom? I koliko su te želje ispunjene sada kada sam odrasla? Živim li neku svoju istinu? Ako ne živim, šta se treba promijenit da bih je živjela? Da li sam neka obećanja koja sam sebi dala kao djevojčica ispunila? Koja sam prekršila? Dijete u nama je naša snaga, a često se ne povezujemo sa njim.
Ovo su pitanja o kojima treba razmišljati. I na osnovu odgovora donositi odluke koje će nas učiniti zadovoljnim, ispunjenim i sretnim osobama.
