Malo je stvari koje nas iscrpljuju i čine nezadovoljnima kao uspoređivanje sa drugima.
Uspoređivanje sa onima za koje mislimo da su po bilo kojem kriteriju bolji od nas, vodi u neljubav prema sebi.
Ipak, u većoj ili manjoj mjeri svi to radimo. Promatramo druge osobe, koje znamo ili koje ne znamo, i pravimo komparaciju gdje smo mi sa životom, a gdje su oni. Ovo može biti motivirajuće i u nekim okolnostima jeste, ali u suštini je živa muka.
Uspoređivanje sa drugima je gubljenje vremena. Doslovno. I ono ne ubrzava proces prema željenom cilju, kako često mislimo pa se zato i uspoređujemo, nego nas paradoksalno koči, usporava, jer nas u suštini obeshrabruje. A obeshrabreni teško krećemo u akciju. Uspoređivanje ubija samopouzdanje, ne gradi ga. Čini nas frustriranima, a ne sretnima i spremnim za nove izazove.
I uvijek je to usporedba sa prijateljicom koja je naše godište ili čak mlađa i „ima sve posloženo u životu.“ Škole, poslove, muža, djecu, pa je kosa postojana, lak na noktima nikad popucan, priča francuski, a bez šminke je ljepša nego sa njom. Usporedba je put na kojem je zadnja stanica samoprezir, ali prezir i te prijateljice koja nam ništa nije uradila. Ona jednostavno postoji, ali njeno postojanje čini naše postojanje teškim. Ne jer je to zaista tako, nego jer smo mi odabrali da to bude tako komparirajući se.
Ne možemo biti ta gore prijateljica, niti trebamo, jer jednostavno nismo isti. Nemamo iste početke, istu sredinu iz koje jesmo i u kojoj jesmo, iste zamisli, odabire, želje, potrebe. I uvijek trebamo razmišljati da li zaista znamo nečiji put, nečiju borbu i odricanja da bi bili gdje jesu? Nikada ne znamo kakve neko bitke bije. Možda ste se npr. dugo borili sa vašim identitetom, ko ste i šta želite i niste se mogli baviti partnerskim odnosima jer ste se prvo bavili sobom.
Ima ona zlatna rečenica: „Ne upoređuj svoje prvo poglavlje sa nečijim petim.“ I stvarno, to je kao da uspoređuješ sebe tek posijanog sa nečijim mirisnim cvijetom. Ili bebu koja puže sa djetetom od 5 godina koje trči. Nije fer i nije realno. Svi imamo svoj put, i ako smo odlučni i povećeni naći ćemo ga, ali to treba biti samo naš put, koji ide iz nas, kao naš odabir. Mi smo jedinstveni, i samim tim se teško možemo komparirati sa bilo kim jer ne postoji ni jedna ista osoba na ovom svijetu kao je kao mi. Nijedna. Zar to nije dovoljno da se stvarno osjećamo itekako posebno?
Poanta je da se uspoređujemo sami sa sobom kakvi smo bili prije 2, 5, 10 godina. To je jedino mjerilo napretka. Ako vidite promjene i razvoj, čak ako je taj napredak mal ili drugom promatraču neprimjetan, na dobrom ste putu. Idete naprijed, idete prema svom cilju, autentično i iz sebe. I na tom putu ne gledajte sa strane u druge, samo ponekad unazad da vidite gdje ste bili, a gdje ste sada. Želim vam svu sreću u tome.
