„Umrla mi je majka, a nisam zaplakao,“ „Prošla sam kroz težak razvod, a nisam popila nijednu tabletu za smirenje.”
Ogroman trud ulažemo da budemo jaki ili da se bar doimamo jaki. Čak i kada tome i nije mjesto. Zar nije prirodno zaplakati nad gubitkom ili pokazati tugu kada se ruši naš svijet?
Zašto doživljavamo suze, tabletu za smirenje ili izgovorene riječ: „Preteško mi je“ kao svojevrsni poraz?
Koga to mi izdajemo kada se slomijemo pod teretom tuge i zaplačemo?
Emocije su naša suština, zato ih je važno prepoznati, ispoljiti i prihvatiti.
Zar ne bi bilo neobično da ništa ne osjećamo kada padnemo ispit, kada se poljubimo sa voljenom osobom ili kada iza nas u mraku zalaje ulični pas?
Emocije nam pomažu da upoznamo sebe, da vidimo šta nam smeta, gdje su nam granice, šta zapravo želimo i zbog čega nam „zaigra“ srce. I da sve to možemo prepoznati i kod drugih. Emocije nikako nisu slabost ili nešto što pod hitno na bilo koji način moramo naučiti kontrolirati jer mislimo da je bilo kakva ekspresija emocija čisti blam.
Pogledajte u djecu i kako je njihov emocionalni svijet i doživljaj jednostavan, a autentičan. Sretan-smijem se, ljut-napravim facu, tužan-plačem, preplašen-tražim zaštitu.
A kakve poruke mi odrasli dajemo djeci o emocijama i o tome kako da ih pokazuju i šta da rade sa njima?
Takve da curicama kažemo: „A joooj pa nemoj se ljutiti, ti si tako lijepa curica, baš te nije fino vidjeti ljutu.“ (Dijete to čuje: Curice moraju biti odmjerene, ne smiju pokazivati ljutnju jer trebaju biti lijepe, a ne ružne, a kada su ljute onda su ružne).
Takve da dječacima kažemo: „Pa ko je vidio da muško plače, ti si tatin junak, frajerčina, curice plaču.“ (Dijete to čuje: Ja sam dječak i zato ne smijem biti tužan niti plakati jer je to znak slabosti koji nije za muškarce nego za curice).
Takve da kada se pred djecom pretvaramo da smo dobro, a upravo smo pretrpjeli gubitak i u šoku smo, dajemo djeci pogrešan primjer da tugu treba skrivati kao da je protuprirodna, stidjeti je se i držati je za sebe. I kada dijete odraste onda ćemo se čuditi zašto nam nikada ne priča kada mu/joj je teško, zašto ne znamo šta se dešava sa našim djetetom, a u biti smo svojim ponašanjem neverbalno (nekad i verbalno) dali djetetu zabranu na tugu.
I nije čudno otkud toliki porast psihosomatskih bolesti (gastritisa, hiper/hipotireoza, dijabetesa, astmi, infarkta, ulceroznih kolitisa…). To duša kroz tijelo govori, jer ako ne može tuga kroz usta kao riječ da izađe ili kroz suze, izaći će u vidu pretjeranih glavobolja, kožnih oboljenja itd. I onda ne možemo vjerovati kako je komšija koji je sav u treningu, jede koštunjavo voće i grčki jogurt imao infarkt sa 45 godina. Imao ga je jer je gutao godinama ljutnju i nezadovoljstvo, a ne jer je u prehrani trebao više kokosovog ulja.
U vremenima lažnog sjaja, kratkotrajnih i površnih emocija gdje se ekstremna sreća jedina prihvata kao ljudsko emocionalno stanje, oduševim se ljudima koji daju spektar iskrenih i sirovih emocija. Ne želim život bez emocija. Kada to zamislim, vidim nešto prazno, jednolično, pusto, strašno.
Ne stidite se i ne skrivajte kako se osjećate. Emocije su naše najdublje tkanje, to smo mi, i ne skrivajte i ne stidite se sebe. I probajte biti sinhronizirani, odnosno kada osjećate neku emociju pratite svojim ponašanjem to što osjećate. Znajte da na taj način ne prepuštate ništa slučaju, odnosno nadi da će ljudi sami protumačiti kako je vama. Jer i najslabiji klonu i trebaju podršku i odmor, ali niko ih ne pita kako su jer su uvijek jaki i nije im ništa. Recite da bi drugi znali, ne podrazumijevajte. I pokažite jer vas gledaju djeca i uče od vas čak i kada ne govorite ništa.
