Kada pričamo o perfekcionizmu, što privatno što u javnosti, većinom se perfekcionizam predstavlja kao pozitivna osobina, nešto čime opravdavamo činjenicu da smo „teški“ u poslovnom ili privatnom okruženju, ili ako smo nemilosrdni prema sebi objašnjavamo to perfekcionizmom i time što želimo najbolje od sebe/za sebe.
Perfekcionizam je vrlo omiljen i među javnim osobama pa kada ih se pita šta su im vrline i mane, perfekcionizam se ističe i kao vrlina, ali kao i mana. Zanimljivo. Mada i kada se ističe kao mana, zapravo se dobija dojam da se smatra da je to ipak vrlina. Kao da je perfekcionizam puno lakše navesti kao manu nego npr. netolerantnost, bahatost… I jeste tako jer je perfekcionizam većinom društveno prihvatljiv.
Stvar je u tome što takav pogled na perfekcionizam podržava ideju da će perfekcionizam povećati šansu za uspjeh (u poslu, školi, vezama, društvu), ali zapravo dovede do izražene samokritike i samoponižavanja, što nas zapravo udaljava od uspjeha i cilja.
Perfekcionisti često vjeruju da ništa što oni urade nije dobro, ukoliko nije perfektno. Čak i kada dođu do željenog rezultata mogu i dalje biti nezadovoljni. Nezadovoljstvo potiče iz misli da ako su zaista tako dobri, ne bi se trebali toliko truditi, toliko dugo raditi neki zadatak da bi ostvarili cilj, i ponovno se otvara krug nezadovoljstva. Perfekcionizam je jedna velika muka i vječito nezadovoljstvo.
Očekivanja da budemo uvijek besprijekorni na svim poljima, bez greške u školi ili na poslu, uvijek raspoloženi, namijani, da ne smijemo imati loš dan, oscilacije u raspoloženju, uvijek lijepo izgledati, su skoro neizdrživa. Meni ovakva očakivanja svaki dan i iznova liče na mazohizam. Nismo roboti.
Osim pretjeranih očekivanja od sebe, perfekcionisti su često i perfekcionisti usmjereni na druge, odnosno perfekcionisti u ljubavnim vezama i prijateljstvima. To je pretežak teret, i nefer teret, za drugu osobu. Tu se sva nerealna očekivanja „polažu“ na partnera, što dovodi do još većeg pritiska i stresa u odnosu. Očekivanja da druga strana uvijek savršeno odreagira, kaže uvijek pravu stvar, ne kasni nikada (ni opravdano), lijepo se ponaša, izražava, ne pravi nijednu grešku u odnosu, čita naše misli… nas udaljavaju od voljene osobe, a i voljenu osobu od nas. Stvara se idealizirana slika veze u koju se druga strana mora uklopiti, i ako malo omaši- belaj!
Iza perfekcionizma se često krije i snažna želja da se izbjegne osjećaj stida. I to svi želimo izbjeći jer je stid najodvratnija emocija na svijetu. Ako smo uvijek uspješni, bez greške, i mi i naša veza i naša kuća i naša djeca onda se nemamo ni čega stidjeti, pred sobom ni drugima. Ali ovo je nerealno, nemoguće i neizvodivo.
Razmislite šta vi štitite ili šta izbjegavate perfekcionizmom? Izbjegavate stid, krivnju, okrivljavanje? Štitite nešto i narcizma iza perfekcionizma?
Razmislite kada je ovaj perfekcionizam posijan? U djetinjstvu možda od roditelja koji su vas vidjeli samo kada ste bili uspješni, prvi? Ili jer ste za model imali superuspješnu majku koja sebi nije dozvoljavala grešku ili prezahtjevnu učiteljicu koja za ocjenu -5 kaže: „Pa moglo je i bolje?“ Ili nekad kasnije kada ste ušli u ljubavne odnose?

Budite motivirani, imajte ciljeve, standarde i razvijajte se. Ali ne ubijajte se sa njima.
Grubost prema sebi je totalno OUT, a nježnost prema sebi je totalno IN.