Vjerujem da smo svi svjedoci, posebno u zemljama brdovitog Balkana, pretjerane povezanosti roditelja i sada već njihove odrasle djece. Nije rijetkost da ćaća u Hercegovini, odakle jesam, izgradi kuću na tri sprata da bi u njoj živjeli on i žena, njihovi sinovi, kćeri i unuci. Tri generacije koje dišu i žive „skladno“ pod istim krovom.
Sve više u radu sa ljudima, a i kod sebi bliskih osoba, primjećujem simbiotske odnose sa roditeljima. Odmah da kažem, ova tema je dosta izazovna za mene jer sam i sama u nekoj mjeri imala pretjerano emocionalno vezan odnos sa svojim roditeljima i u „nekim godinama“, što sam kroz proces vlastitog psihoterapijskog rada osvijestila te radila na tome. Može se, vjerujte.
Šta bi bila ta simbioza? Sa tim terminom, u psihološkom setingu, susrela sam se kroz upoznavanje sa principima i terminologijom transakcione analize. Odmah da kažem, nisam psihoterapeut transakcione analize, stoga neću pisati o ovoj temi iz tog ugla, nego ugla vlastitog dojma koji sam stekla kao psihoterapeut i psiholog.
Simbioza se dešava između roditelja i djeteta, primarno između majke i djeteta u prvim godinama kada je dijete doslovno ovisno o majci da bi preživjelo. I biološki, tako što ga majka hrani, štiti od hladnoće, vrućine, žeđi… , ali i psihološki, tako što odgovara na emocionalne potrebe djeteta, njeguje ga, daje mu sigurnost, nježnost, dodir.
I to tako funkcionira dok je dijete malo, pa funkcionira donekle i kada ide u osnovnu školu, ali prvi „problemi“ mogu krenuti kada dijete dođe u fazu adolescencije. Osnovni zadatak adolescencije jeste separacija (odvajanje od roditelja) i individualizacija (izgradnja svog identiteta). Ukoliko roditelj ne zaustavi separaciju i individualizaciju, onda pričamo o zdravoj adolescenciji, odnosno psihološkom razdvajanju djeteta od roditelja i putu adolescenta iz djeteta u odraslog.
Ukoliko roditelj, najčešće iz vlastite emocionalne nezrelosti, spriječi dijete da se odvoji od njega fizički (kada dođe vrijeme za to) i/ili emocionalno, dijete nikada u potpunosti neće sazreti i postati zreo i odrastao pojedinac.
E kako to izgleda u stvarnosti? Izgleda tako da imamo hrpu osoba sa 30+ godina koji imaju poslove i primanja, ali i dalje žive sa roditeljima pod izgovorom da je kirija skupa, a tek rata kredita. I jer eto, roditeljima je baš lijepo kad su svi na okupu, a i djetetu od 30+ nije mrsko jer mama kuha, čisti, pere, pa još uvijek i plaća račune i kupuje hranu. Izgleda tako da imamo ogroman broj odraslih osoba koje ne mogu da uspostave zrele emocionalne/ljubavne odnose jer su još uvijek u poziciji djeteta. A da bi mogli biti u zrelom odnosu sa drugom odraslom osobom, moramo biti baš to-odrasli, jer ne možemo ući u brak i imati djecu ako smo i sami psihološki još uvijek dijete, ne ide. Izgleda tako da se roditelji i dalje, iako neko ima 40 godina i ženu i djecu, pitaju za sve. Pitaju se s kim će se njihovo dijete zabavljati (ime, prezime, zanimanje i NACIONALNOST, molim lijepo), kako će se unuku dati ime, kako će se unuk odgajati, guraju se sa financijskim savjetima, štite svoje dijete od bilo kojeg stresa, obavljaju poslove za koje je njihovo dijete itekako dovoljno odraslo… Shvatate šta želim reći.
Naravno da roditelji u većini slučajeva to rade nenamjerno i nesvjesno, i da vole svoju djecu i žele im dobro. To ne dovodim u pitanje. Na verbalnoj razini roditelji podržavaju dijete. Kažu da žele da se osamostale, da se udaju/ožene, nađu posao, kupe stan i odsele. S druge strane, poruke koje šalju indirektno, a koje upućuju da ta ponašanja ipak nisu požaljna jesu: „Život je težak, Brak je težak, Nigdje nije kao kod kuće, Kako ću ja kad mi ti odeš, Baš nam je lijepo ovako skupa, Čija je sarma bolja (ženina ti ili moja)…“
Dragi roditelji, hvala vam na svemu, ali ne činite dobro ni sebi ni vašoj djeci. Neprirodno produžavate djetinjstvo već davno odraslim ljudima. A to ide iz neke vaše emocionalno nezadovoljene potrebe u djetinjstvu. Djeca nisu dužna da vječno služe roditeljima niti da i u odrasloj dobi rade ono šta roditelji kažu/žele. Djeca se moraju odvojiti od roditelja, pokušavati i griješiti sami, bez mame i tate da se svaki put „podmetnu“ da nešto riješe. To je jednostavno proces sazrijevanja. To je život. Ukoliko odlučujemo sve za djecu, ukoliko radimo sve za njih, zapravo djeci šaljemo poruku da su nesposobna za samostalan život. Da nisu spremni da odrastu i preuzmu odgovornost za sebe i svoj život. Sa idejom da im se na taj način gradi i čuva samopouzdanje, zapravo se onemogućava njegov razvoj jer dijete neće znati da nešto može/zna bez roditelja. I šta kada ne bude mame i tate, kada umru? Kakva će djeca (odrasli ljudi) ostati iza njih? Oni koji će „zapeti“ u tugovanju. Oni koji neće moći naprijed, koji će izgubiti tlo pod nogama i koji će ostati zaglavljeni. Prestrašeni jer sada moraju prvi put nešto sami, a misle da zato nisu sposobni.
Svako traži svoj put, svako treba svoje izbore. Odlazak djeteta od kuće, njegova samostalnost i donošenje vlastitih odluka nije izdaja roditelja, nego baš dokaz da su roditelji odradili dobar posao i odgojili samostalnu odraslu osobu. Roditelji, iskoristite slobodno vrijeme za sebe, neka djeca idu i traže svoj put. Posvetite se sebi, svojim hobijima, svom partnerskom donosu. Ne morate „bdjeti“ nad sinom od 38 godina da ne izabere neku pogrešnu ili da mu i dalje birate šta će obući i šta će raditi. Neprirodno je i nije dobro. U simbiozi se ne raste, niko nikad nije – niti će. U simbiozi ostajemo malo dijete ovisno o velikom roditelju, iako smo i sami već roditelji.
Ukoliko se prepoznajete u ijednoj od ovih strana/uloga, pokušajte to izmijeniti za vaše dobro. Ukoliko ne uspijete, uvijek se možete obratiti stručnjaku za pomoć.
Uživajte.
