Knjiga koja me oduševila, a koju sam kupila ljetos u Mostaru. Na putu kući Roberta Perinčića. Vagajući da li da kupim knjigu o histeriji ili narcističkom poremećaju ličnosti, ugledam među „psiho“ literaturom knjigu naslova: „Na putu kući.“ I pomislim šta će putopis ovdje. Iz znatiželje uzmem knjigu, prelistam. Nije slučajnost što sam „naletila“ baš na tu knjigu. Neobičnog naslova, neobičnih korica, takva je i iznutra. Neočekivana, drugačija. Primarno zamišljena kao knjiga o opsesivno-kompulzivnom poremećaju, ona je mnogo više od toga. Ovo je knjiga koja priča o povratku sebi (Na putu kući), svom autentičnom JA.
Psihološko-filozofsko-sociološko-duhovna knjiga (sve što čini čovjeka) o tome ko smo mi, šta je naše stvarno ja i čemu teži svaka individua.
Od autora: „Čovjek može biti iseljen iz sebe, izgubljen ili ispražnjen kao i kuća…postati osoba s preostalim tragovima raspršenog života. Psihoterapija bi trebala pomoći vlasniku da se vrati u svoju kuću. On će je onda dovesti u red, oživjeti, učiniti mjestom ugodnim za život, susrete, aktivnosti…od kuće će učiniti dom.“
Psihoterapija to i radi. Vraća nas sebi, upoznaje nas sa samim sobom, daje nam razumijevanje o nama samima, daje dugo traženi i potrebni predah od pretjerane samokritičnosti, neispunjenih očekivanja i uči nas da djelujemo u skladu sa sobom.
Uživajte.
